Fotografisanje dece u studiju može biti lepo iskustvo i za dete i za roditelje — ako znamo kako da dete pripremimo za fotografisanje.
Odmah da vam kažem: budite kratki i ne obećavajte mu Diznilend.
Dečja pažnja je kratkog daha, naročito kada im pričate o nečemu što nikada nisu doživela. Zato nema potrebe za dugim objašnjenjima.
Sasvim je dovoljno da kažete:
„Idemo da se slikamo.“
Možda ćete upasti u malu nevolju ako dete počne da zapitkuje:
„A zašto se slikamo?“
„Čemu služe slike?“
Tu stvari lako skliznu u ozbiljnu filozofiju o životu, uspomenama i prolaznosti vremena — ali savetujem da to ipak preskočite.
Zapamtite pravilo: kratak i detetu razumljiv odgovor.
Na primer:
„Da imamo lepe slike kad porasteš.“
ili
„Idemo da napravimo svoju slikovnicu u kojoj ćeš ti biti glavni junak.“
Slobodno pustite mašti na volju.
Birajte jednostavne stvari.
Bez crtanih likova, velikih natpisa brendova i drečavih tonova. Najlepše na fotografiji izgledaju nežne, pastelne boje i jednostavni komadi odeće.
Ne zato što ja tako volim, već zato što to jednostavno „voli“ fotografija.
Takva garderoba daje slici osećaj mira, sklada i nežnog tona — pa u prvi plan dolazi dete, a ne majica.
Dobro je da ponesete i presvlaku za dete, čisto za svaki slučaj. Deca imaju poseban talenat da se isprljaju baš onda kada ne treba.
Poželjno je da sasvim mala deca ponesu i omiljenu igračku, jer nam ona često postane odličan mali pomoćnik na fotografisanju.
U studiju važi jedna jednostavna ideja:
ponašamo se onako kako bismo voleli da se gosti ponašaju u našoj kući.
To obično znači: slušamo uputstva tete koja drži aparat, pitamo ukoliko nešto neizmerno želimo da diramo i pažljivo se krećemo po pozadini za fotografisanje — da ne bi nastao neki belaj. 😄
Roditelji, vaš zadatak je zapravo jednostavan:
dovedite dete odmorno, sito i dobre volje.
Ostalo ćemo već nekako zajedničkim snagama. Ključ je u strpljenju i dobrom raspoloženju.
Najlepše fotografije u studiju nastaju baš onda kada dete misli da se samo igra.
